Novak Đoković

Novak evocirao uspomene iz Pariza, pa se osvrnuo na legendarne bitke sa Nadalom i Federerom

komentari (0)

Autor: TV Arena sport

12.09.2024 22:40
Novak Đoković slavi zlatnu medalju u Parizu MN Press
Novak Đoković slavi zlatnu medalju u Parizu

Najbolji teniser svih vremena Novak Đoković još jednom se prisetio zlatnog trenutka u karijeri kada je osvojio nasjajniju medalju na Olimpijskim igrama u Parizu. 

Samo nekoliko nedelja nakon što je izgubio finale Vimbldona protiv Karlosa Alkaraza, srpski i španski teniser ukrstili su koplja i u odlučujučem meču OI u Parizu, gde je ovaj put, naš Novak bio bolji, opravdavši epitet mentalno najjačeg, a verovatno i najkompletnijeg tenisera svih vremena.

Danas, o tom trijumfu, na koji je čekao više nego na bilo koji drugi u životu, kaže da mu je najdraži u karijeri. 

"Postoji više razloga, ali onaj najveći je zato što sam imao čast da predstavljam Srbiju na najvećoj sportkskoj smotri. Olimpijada je prvi veliki i najveći globalni događaj. Održava se na svake četiri godine i retke su prilike. Drugi razlog je zato što su moje Olimpijske igre bile turbulentne. Prvo u Pekingu bronza, posle poraza od Nadala. Posle toga sam odigrao tri Olimpijade, od kojih sam dva puta izgubio u polufinalu. To su događaji koji se retko odigravaju. Mi u tenisu imamo sreće da igramo grend slemove i uvek iznova priliku svake godine da se dokažemo. Ali, Olimpijada je tako dragocena. Samim tim što sam u prve četiri Olimpijade propuštao šansu i što sam imao operaciju kolena manje od dva meseca pre Pariza. Igrao sam i finale Vimbldona, izgubio ga, pa onda istog tog rivala u finalu OI pobedio. Na terenu koji dobro znam, gađao sam ne neku medalju, nego zlato", izjavio je gostujući na RTS.

Evocirao je potom uspomene kada je shatio da je najzad postao olimpijski šampion.

"U naletu emocija sam pao na zemlju i sama činjenica da su na tribinama bili najbliži ljudi, moja supruga, deca, moj tim, pripadnici olimpijskog tima Srbije. To ne mogu da doživim na bilo kom drugom turniru. Da dolaze kolege iz srpskog olimpijskog tima, to mi je dalo dodatan podstrek. Najlepši set emocija koji sam doživeo u životu je taj protiv Alkarasa, kada sam pao na kolena. Nemoguće je opisati sve te emocije, blagosloven sam da sam ih doživeo puno, ali ove se izdvajaju kao posebne".

Tanjug/RADE PRELIĆ/

 

 

Nije bilo lako igrati u Parizu protiv tenisera takvih kvaliteta i mentalnog sklopa.

"Pritisak, onaj opšti, uvek je prisutan. Pogotovo kada ste u mojoj poziciji, kada morate svaki meč da pobedite. Ta očekivanja, što od drugih i od samo sebe, a ja sam samokritičan i uvek očekujem perfekciju, mnogo vremena tokom cele godine žrtvujem da bih sebe doveo u situaciju da izađen na teren i odigram najbolji tenis koji mogu. Poslednjih godina je malo drugačije, godine su tu i moram da budem selektivniji kada odlučujem šta igram. Olimpijada mi je već godinama unazad bila cilj, povreda na RG me je zabrinula, ali kada sam uspeo da dođem do finala Vimbldona osetio sam olakšanje jer sam znao da ću biti spreman za OI".

Podelio je Novak još utisaka o svom velikom ostvarenju u Parizu i, kako kaže, tokom tog takmičenja osetio je ogromnu podršku naroda.

"Dodatan pritisak uvek postoji. Recimo, pobedio sam Nadala na Centralnom terenu Rolan Garosa je retkost za sve nas i pokazatelj da sam u dobroj formi. Fizički sam se dobro osećao, mentalno takođe. Hteo sam tu zlatnu medalju, znao sam da me cela država prati i tu energiju sam takođe osećao. Kada sve ove okolnosti osećamo, taj dodatan pritisak mi je bio manji nego obično. Recimo u Njujorku sada, otišao sam ne baš najspremniji. Od početka turnira sam osećao da to nisam bio ja na terenu. I samim tim sam osećao mnogo veći taj dodatan pritisak. Vi ste sami na terenu, morate da pronalazite rešenja. To je čar i lepota ovog sporta. Ali, ako vam je loš dan i ako nemate rešenje, vi ste izgubili. To je mač sa dve oštrice. Sama ta činjenica da sam deo individualnog sporta, naterala me je da se osamostalim, u smislu svoje rutine. Naravno, uvek imate ljude koji vas usmeravaju, ali vi donosite sami svoje odluke, da li ćete se žrtvovati. Ciljevi životni i rezultatski su uvek zvezda vodilja, a meni je Olimpijada stvarno bila zvezda vodilja. Kao mali sam sanjao VImbldon i da budem prvi na svetu, jer tenis nije klasičan olimpijski sport. Drugi sportisti se spremaju četiri godine samo za to, a mi između toga imamo mnogo turnira i obaveza. Njima je to dragocenije. Ja sam uvek pratio proslavljene košarkaše i odbojkaše, koji su se vraćali sa najvećim odličjima, a ja to gledao na TV. Tek kada sam je odigrao, osetio te vrednosti. Plus olimpijsko selo. Kada se šetaš među 10.000 najboljih sportista na svetu, osetiš kako oni žive, dobiješ iskustvo... To ne može sportista da doživi ni na jednom takmičenju".

Objasnio je i zbog čega nije bio u Olimpijskom selu.

"Na prvim OI sam bio u selu, potom sam bio pola-pola, a sada sam odlučio da budem van toga. Jer imam svoje rutine, svoj odmor, kako bih jurišao na medalju. Istina je da sam u prvoj poseti hteo da se prošetam, da odem do menze, do teretane. To su tradicionalne rute na OI. Bilo je puno sportista, ali je došlo do zasićenja i morao sam da se okrenem i odem. Najvažnije je bilo da odem do naše zgrade, svi su imali svoje obaveze, treninge pred takmičenja. Doktor Gaga Radovanović, koga poznajem dugi niz godina, proćaskali smo jer nismo imali prilike da se vidimo. To je posebna zajednica, osećate kao da ste ista familija. Tu ste zajedno, boravite u istoj dnevnoj prostoriji, da li na terasi ili doktorskim prostorijama. Televizor je uključen i svi pratimo dešavanja. Ono što su mi naši ljudi iz olimpijske misije priredili posle osvajanja zlata, pamtiću do kraja života. Što na terenu, što pored njega su mi čestitali. Onda odlazak u selo, svi su me zadužili. U jednom trenutku mi je bilo toliko neprijatno od uvažavanja i poštovanja koje su mi ukazali. Neki su i sutradan morali da izađu na borilišta, ali su to veče plesali sa nama, igrali, otvarali šampanjac".
 

Profimedia

 

 

Izdvojio je i koju reč o Australijan openu.

"Ne, tada nisam znao da ću imati tako dobar učinak na AO. Verujem u sudbinu i da se neke stvari dešavaju sa razlogom. Kada sam osvojio svoj prvi GS 2008. godine, tu sam počeo više da verujem u sebe. Osetio sam da mogu da pariram najvećima, Federeru i Nadalu i da se umešam u to rivalstvo, te da i ja pored njih osvojim neki grend slem. Imao sam neki period kada sam bio na čvrstom trećem mestu, imao polufinala i finala, ali nisam uspevao da prevaziđem prepreku koja se zvala ili Federer ili Nadal. Tada sam morao da zađem dublje u sebe, sa svojim timom, da pronađem način da sistematski pristupim izgradnji svog tela, uma i igre, tehnički i taktički. Kako bih se pripremio i da bih mogao da iz izazovem na najvećim turnirima. To se prelomilo u drugoj polovini 2010. godine kada smo osvojili Dejvis kup i posle toga sa počeo da ređam. U Australiji imamo veliku srpsku zajednicu i mnogo je razloga zašto tamo igram svoj najbolji tenis. Leto je kada igramo tamo. Ne samo Melburn, nego cela zajednica u Australiji živi za tenis i taj turnir. Drugo, uslovi u noćnom mečevima, mislim da sam samo jedan meč u životu izgubio uveče na 'Rod Lejver areni'. Nekoliko faktora su u igri zbog čega osećam da iz sebe mogu da iznesem maksimum. Tu je i činjenica da se taj GS igra uvek na početku sezone i uvek sam hteo da je započnem na najbolji mogući način, da mi to bude odskočka daska. I kada imate perfektan skor u finalu, sve prati jedno drugo i samo se niže.

Najdraža pobeda na US openu.

"Prvi put je uvek poseban kada se osvoji turnir. Te 2011. godine sam prvi put osvojio i Vimbldon i US open. Možda i najbolja sezona moja, vezanih 40+ pobeda. Pobeda nad Nadalom u finalu mođžda ima najveći značaj. I pobeda protiv Federera, kada je on igrao na svom najvećem nivou, kada je cela publika bila uz njega. I momenti kada sam uspeo da ostanem miran i da završim ispred njega taj meč, možda bih izdvojio kao najdraže pobede u Njujorku", ističe Đoković.